Dr. István Túri, najpoznatiji majstor i učitelj povrćarske proizvodnje u zaštićenom prostoru, preminuo je 10. srpnja 1999., u svojoj 66. godini života.
Rođen je 7. prosinca 1933. u Ceglédu. Osnovnu i srednju školu završio je također u Ceglédu, maturirao je 1952. u Gimnaziji Kossuth Lajos. Na Visokoj poljoprivrednoj školi za hortikulturu i vinogradarstvo diplomirao je 1957., a od 1958. na istoj je ustanovi, zatim na Poljoprivrednom sveučilištu za hortikulturu, prošao obveznu hijerarhiju dužnosti te je od znanstvenog pripravnika napredovao do zvanja docenta. Na vlastiti zahtjev zatražio je umirovljenje 1993., u dobi od 60 godina.
Od osnutka (1990.) bio je istraživački direktor tvrtke PRODUKT Kutató, Fejlesztő, Termelő Kft., te je do svoje smrti bio intelektualni voditelj oplemenjivanja sorata paprike i proizvodnje sjemena oplemenjenih hibrida.
Svoju znanstvenu djelatnost započeo je pod vodstvom profesora Andrása Somosa. Na temelju disertacije, napisane 1962. o snimanju i analizi povrćarske proizvodnje u okrugu Nagykőrös, stekao je naziv sveučilišnog doktora.
Prvi istraživački zadatak bila mu je analiza mogućnosti proizvodnje povrća na siromašnim pjeskovitim tlima bez organskog gnojiva. Od tehničkih pitanja bavio se primjenom plastike u hortikulturi, razvojem nosivih konstrukcija različitih objekata, razradom sustava grijanja, oblikovanjem različitih tipova sustava ventilacije i navodnjavanja, razvojem više varijanti dvostrukog pokrivanja, projektiranjem tipova nasada s grijanjem i bez grijanja, te, ne manje važno, primjenom postupka „vodene zavjese”, koji se također veže uz njegovo ime.
Sa svojim je suradnicima razradio pokretno i nepokretno korištenje negrijanih objekata, jednostupanjsko i dvostupanjsko korištenje grijanih objekata te su istraživali mogućnosti jesenske i zimske proizvodnje u zaštićenom prostoru. Uvođenjem novih sorata i tipova sorata u proizvodnju, kao i uvođenjem novih tehnologija uzgoja, stvorio je trajne vrijednosti.
Uzimajući u obzir i raspoloživa financijska sredstva, vjerojatno je do danas bio najuspješniji mađarski oplemenjivač paprike. Potvrda za to nije samo broj priznatih i prijavljenih sorata i hibrida (21), nego i njihova uporabna vrijednost. U Mađarskoj još uvijek najpopularnija bijela paprika zaštićenog uzgoja (HRF F1) također potvrđuje njegov izvanredan osjećaj pri planiranju pojedinih križanja i odabiru roditeljskih linija. Osim toga, pod njegovim su vodstvom, između ostalih, oplemenjene i sorte Hó F1, Pritavit F1, Kaméleon F1, Velence F1, Titán F1, kao i kandidati za sorte Bajnok F1 i Kápia F1. Značajna je i osnovna oplemenjivačka građa koju je prikupio sa suradnicima, a koja može biti jamstvo za nastavak njegova životnog djela. Pod njegovim je vodstvom razrađena i posebna metoda proizvodnje hibridnog sjemena, koja je zaštićena patentom i postala je osnova funkcioniranja sektora proizvodnje hibridnog sjemena.
Višestranost dr. Istvána Túrija posebno su istaknula njegova istraživanja u području konstitucijske biologije. On je uveo pojmove sporog, srednjeg i brzog rasta konstitucijskih tipova, odredio uvjete njihova nastanka te mogućnosti njihove promjene. Vrlo je rano prepoznavao promjene koje su se javljale u razvoju biljaka. Tehnološke izmjene koje je tada predlagao u pretežnoj su većini slučajeva potvrdile njegovu ispravnost. Profesor Túri predavao je studentima i praktičarima vrtlarima; njegov je stil izlaganja najčešće bio vrlo zoran, prožet humorom i izuzetno dojmljiv.
Organizacija sinkrone stručne savjetodavne službe također se vezuje uz njegovo ime; još je krajem 60-ih i početkom 70-ih godina držao tečajeve u Soroksáru. Na Poljoprivrednom sveučilištu organizirao je i više izložbi. Posebno su značajne bile izložbe povezane sa savjetovanjima o uzgoju paprike, dinje i krastavaca. Sajam sjemena, koji je on zamislio, od 1981. svake godine organiziramo na potpuno zadovoljstvo proizvođača povrća i tvrtki koje se bave prometom sjemena.
Njegov stručni publicistički rad karakterizirala je težnja za razumljivošću te opisivanje i podučavanje praktičnih postupaka. Objavio je više od sto popularizacijskih članaka, ponajprije u časopisu „Kertészet és Szőlészet”. Omiljene su i njegove knjige o proizvodnji u plastenicima. Knjiga „Kertészet fólia alatt” (suautor: Béla Fodor) bila je prva poljoprivredna stručna knjiga iz koje je prodano više od sto tisuća primjeraka. Za nju je dobio nagradu za kvalitetu. Na to je, kao i na Radni orden koji je dobio za svoj rad, uvijek bio ponosan.
U posljednjih 10–15 godina njegova su pisanja obilježili i filozofski tonovi. To potvrđuju njegove knjige „Növényalkat (lehetőség és korlát a hozam növelésére)” te „Az élet korlátai” (koja sažima ljudske aspekte konstitucijske biologije). Započeo je pisanje i knjige koja zalazi u svijet duha, u svijet bogova. Mnogo je o njoj govorio, jako ju je želio dovršiti, ali to više nije uspio. Na pitanja o svom znanstvenom i publicističkom radu najčešće je odgovarao: „Broj knjiga, novih sorata, patenata, odlikovanja i znanstvenih titula ne podcjenjujem, ali ne smatram ih najvažnijima, stoga se brojkama ne bavim. U struci, od svega navedenog i mimo toga, važnim smatram samo one aktivnosti koje unapređuju hortikulturu.”
U organizacijskom je radu često bila potrebna upornost, ponekad i tvrdoglava tvrdokornost, jer inače ne bi uspio stvoriti pokusni prostor Katedre za povrćarstvo. U Pokusnom gospodarstvu u Soroksáru još i danas mnoge zgrade, objekti i plastenički kompleksi svjedoče o njegovu neiscrpnom organizacijskom radu, neprestanom traganju za novim rješenjima i bogatstvu ideja.
Mnogo se brinuo i za svoje nekoć brojne suradnike. Za kvalitetan rad smatrao je važnima nekoliko zahtjeva: objasniti zadatak, dati ga zapisati, provjeriti razumijevanje, obaviti ga i zatim kontrolirati. Nemar, nebrigu i lijenost nije volio, dok je spremnost na borbu, usmjeren rad i stvaranje vrijednosti priznavao i cijenio. Cijenio je i poštovao one suradnike i kolege koji prepoznaju novo i tada ga podupiru, čak i ako ga prvi nisu uočili oni sami.
Više je puta spominjao da bi, kad bi dobio u ruke svemoćni čarobni štapić, učinio barem tri stvari: ukinuo bi na tjedan dana proizvodne objekte s plastičnim pokrovom kako bi time pokazao njihovu važnu ulogu u svakodnevnoj potrošnji povrća i voća te u uporabi ukrasnog bilja; prikazao bi one mogućnosti povezane sa zatvorenim prostorima koje do sada još nismo iskoristili; „a ne na tjedan dana, nego zauvijek bih ukinuo bolest majstorski sročenog, ali besadržajnog govorenja lijepim, smislenim riječima i rečenicama” – govorio je.
Kao i svi drugi, imao je i svojih pogrešaka i zabluda. Tada je znao reći: „Nijedan od nas nije anđeo.” Te manje ili veće posrtaje i zablude opraštao je i svojim suradnicima, ako iza njih nije prepoznao zlu namjeru ili svjesnu štetu.
Prigodom odlaska u mirovinu nije priređivao bankete ni proslave, s nekoliko se riječi oprostio i možda mu je posljednja rečenica bila: „Volio bih još dugo služiti hortikulturi!”
Nažalost, ta mu se želja nije mogla u potpunosti ispuniti. Od sada dalje živi s nama samo u svojim sortama, svojim zapisima i svom duhu.
János Gyúrós